Before you leave, you must know you are beloved.

Najavila sam pismo o odnosima. Međutim, ovo pismo nije o ljubavnim odnosima kako sam shvatila da većina vas očekuje ;)). Ovo pismo je o ljubavi u* odnosima.

Nevjerojatno mi je da su mi ovo ljeto na Spotifyju silno, silno svirali Mumford & Sons i Kings of Leon. Na današnje pismo inspirirala me pjesma Mumford & Sons, Beloved, koju sam toliko puta slušala ovog ljeta.

“Before you leave, you must know you are beloved.”

I svaki put kad je čujem, nekako se sjetim svih dragih ljudi. Ali i šire. Voljela bih da svi ljudi znaju da su voljeni. I pitam se, znaju li to, zaista? Koliko ih je takvih? Ne samo da ih netko voli, nego znaju li, duboko u sebi, da su voljeni i da su vrijedni ljubavi?

“Before you leave, you must know you are beloved.”

Ovo je tema koja se posljednjih nekoliko tjedana provlačila kroz moje 1:1 razgovore s klijentima.

Jedna divna duša (ako čitaš, grlim te jako jako!) došla je do mene s osjećajem manje vrijednosti, koji se odražava kao silan manjak samopouzdanja i konstantna potreba za validacijom. Na našem prvom susretu, već po otvaranju teme, prvo što sam poželjela bilo je da joj u tom trenu utkam namjeru da se prisjeti i zauvijek zna i osjeća koliko je beloved.

Ovo su mi najdraži radovi… jer sam i sama bila na tom istom mjestu, tako dugo.

Iz prve ruke tvrdim da se nešto jako moćno dogodi kada čovjek stvarno osjeti da je vrijedan ljubavi. Tada počinje birati drugačije, pojavljivati se drugačije, postavljati granice drugačije, primati ljubav drugačije, davati je drugačije. Odjednom vidi puno širu sliku i zna da su razlozi prethodnog silnog nedostatka bili silni slojevi uvjetovanja, kao i zaborav.

Kad dođemo do izvornog osjećaja ljubavi u sebi, onda poželimo da i drugi ljudi to znaju, poželimo pjevati o tome, pisati o tome. Poželimo da se nitko ne usudi otići s ovog planeta, a da ne zna koliko je bio i jest voljen.

“Before you leave, you must know you are beloved.”

Ovo je pjesma o smrti, odnosno o trenutku kada nekoga moraš pustiti da ode. Marcus Mumford napisao ju je nakon što je sjedio uz svoju baku dok je umirala. Objasnio je da ga je iskustvo prisustvovanja nečijoj smrti duboko pogodilo, ali da je u tome vidio i neku vrstu ljepote, divljine i dubokog poštovanja prema životu. How powerful. I jako se osjeća u pjesmi.

Na te stihove često se sjetim svoje bake Slavice. Nekoliko dana prije nego što nas je napustila, mazila me po leđima i rekla mi da sam joj falila. Da je puno mislila na mene kad me nije bilo. I odjednom sam je počela doživljavati jako nježnu, iako je tijekom života često pokazivala svoju grubu stranu. U njenom glasu bilo je toliko mira i ljubavi.

Asocijacije na nju povedu me onda na misli o tati. Koliko smo puta zajedno plakali dok smo farbali kroviće njegovih suvenir-kućica koje prodaje ljeti diljem Jadrana. Jer ruke su ekstenzija srca, i nama se pri art-radu uvijek otvaralo srce. Zajedno smo plakali i otvarali teme iz prošlosti. Obožavam ovo vrijeme s njim. I dijeljenje različitih pogleda i perspektiva na ono što je bilo, budući da puno godina nismo razgovarali.

Sjetim se svoje mame. Što sam joj sve zamjerala... Dok nisam vidjela širu sliku. Dok mi je srce bilo potpuno zatvoreno i gledalo samo svoju, ograničenu stranu priče.

I onda ih nazovem. Ovoga puta iz sasvim drugog mjesta. Znajući da su sve one sitnice koje su me ikada smetale, zbilja samo jedan mali fragment. I zaborav.

Ključ cijele pjesme su stihovi koje ponavljam:

"Before you leave, you must know you are beloved."

koji ne pjevaju na način da govore nemoj otići, nego: neću dozvoliti da odeš prije nego znam da znaš da si voljen(a).

I točno to mi je toliko fascinantno. Da postoji jedna stvar koja potpuno promijeni našu perspektivu na odnose.

Svijest o smrti.

Nedavno sam seansu s klijentom započela upravo pričom o smrti. Nastojala sam mu prenijeti ideju o tome kako se naš pogled na neki odnos, na neku osobu, potpuno promijeni onda kada znamo da uskoro odlazi.

Odjednom postanemo prisutniji. Sve one svakodnevne sitnice padnu u vodu. Manje zamjeramo. Manje nam je važno tko je bio u pravu, a tko u krivu. Više se sjećamo onoga čemu smo se zajedno smijali. Onoga što je bilo lijepo. Onoga zbog čega smo se voljeli.

Šira slika odjednom postane važnija od detalja koji su nas do maločas toliko pilali i izbacivali iz vlastite centrale.

A šira slika je ljubav. Šira slika je compassion. Šira slika je otvoreno srce. I znanje da sve što potražujemo na van od nekoga, dolazi iz nas.

I onda se pitam: nije li neobično da nešto što nas sve čeka jednog dana — smrt — tek kad nam se dovoljno približi, pomogne da jasnije vidimo ono što je cijelo vrijeme bilo tu? Da obratimo pozornost na samu srž.

Svi znamo da ćemo jednog dana umrijeti. Ali tek kada se smrt približi, počnemo se ponašati kao da vrijeme nije beskonačno.

Uvjerena sam da je to jedna od najvećih lekcija koju nam svijest o smrti može dati. Stavlja stvari u perspektivu. I poručuje: ne čekaj sam kraj da pogledaš širu sliku.

Zanimljivo je da je netom po završetku seanse klijent poslao screenshot poruke svog tate: "Dečki, gdje ste, meni je ostalo još malo…"

Poruka je zazvučala kao pravi odlazak i najava pozdravljanja, iako to nije bio slučaj. Ali izvrstan sinkro s temom s kojom smo otvorili seansu i pozivnica njemu da zbilja napravi korak unatrag i stvari stavi u perspektivu.

Staviti stvari u perspektivu znači zapitati: Što je ono što je nama zbilja važno? Ne koje su naše želje, već koje su naše vrijednosti. One zapravo prilično dirigiraju način tijeka našeg života.

A onda ide još brutalniji stih:

And as you leave, I won't hold you back, beloved.

I mislim da je to ono što nas sama tema smrti pokušava naučiti dok smo još živi. Da nema toliko vremena koliko mislimo. I da, kad se jednom uskladimo sa samom srži… lako puštamo. In and out. Jer se za ništa opsesivno ne držimo.

Počinjemo se kretati iz jednog drugačijeg mjesta, svjesni odakle ljubav dolazi i kako se zapravo ponaša.

Možda najvažnija stvar koju možemo dati jedni drugima nije savršen odnos. Nije ni odgovor, nije ni obećanje. Nego je osjećaj:

You are beloved.

I voljela bih da više ljudi to zna. I prije nego što odu. I dok jesu ovdje.

A to počinje od nas samih. Iznutra.

Za kraj, dok pišem ovo pismo, upravo vidim na Instagramu da je Kings of Leon najavio izlazak novog albuma koji se zove O My Beloved — ljubavno pismo vlastitom životu.

Kakav sinkro. Feels like life just winked at me.

I zato ovo pismo završavam s otvorenim vratima za novi ciklus Wider Viewa.

Wider View je moj 1:1 individualni i personalizirani rad za trenutke kada osjetiš da više ne možeš (ili ne želiš) gledati svoj život iz iste perspektive. Za velike životne prekretnice tijekom kojih ti treba podrška. Promjenu karijere. Partnerstva. Napuštanje doma, grada ili države. Ili bilo koju drugu promjenu nakon koje znaš da više apsolutno ništa nije isto, ali još ne vidiš jasno što dolazi dalje. Radimo savjetodavno i energetski i uvijek ti dijelim svoja proživljena iskustva. Jer ponekad nam ne treba još jedan odgovor. Treba nam Wider View.

Ako osjećaš da je ovo period u kojem želiš pogledati širu sliku vlastitog života i imati prostor za vlastiti unutarnji rad, piši mi ovdje.

Do sljedećeg čitanja,

želim ti da se osjećaš

Purple!

X
Maria