Što mi je osvijetlila solarna eklipsa

Total Solar Eclipse in Leo, 12.8.2026., Mallorca

Ovog kolovoza, točnije 12.8., imali smo na Mallorci privilegiju svjedočiti potpunom pomračenju Sunca. Solarna eklipsa, trenutak kada se Mjesec pozicionira ispred Sunca i u potpunosti prekrije njegov sjaj. “Kakav prizor”, pomislio bi čovjek! “Ovo postoji samo na fotografijama.”

Cijeli taj dan mi je potpuno teško staviti u riječi i opisati kako sam ga doživjela. Bio je intense and surreal.

Iskustvo ću krenuti opisivati ovako.

Na Mallorci se taj događaj planirao tjednima unaprijed. Tek kada se stvorio hajp oko cijelog događaja, kada sam zaprimila nekoliko poziva s kim i na koju lokaciju ići svjedočiti tom veličanstvenom događaju, kad su me krenuli bombardirati Google prijedlozima i mapama koja je lokacija najbolja za vidjeti eclipsu, i činjenica da samo za taj dan na otok slijeće ogroman broj ljudi i da će zbog toga, u cilju eliminiranja kolapsa na cestama, biti zaustavljen promet na određenim cestama, shvatila sam: čekaj, this sounds like A BIG DEAL and I should probably take it seriously.

Na jutro eklipse sjetila sam se da sam, kad sam bila mala, tamo 90-ih, doživjela neki događaj, moguće također pomračenje Sunca, i da su dido i baka na moru danima čitali novine s naslovima da slijedi apokalipsa i kako se za nju pripremiti. Baka se tih dana bojala, a na dan eklipse zabranila nam je izlazak iz kuće. Cijela je kuća na moru bila zatvorenih grila, falilo je jedino da se na prozore zakucaju i daske i da u potpunosti budemo zaštićeni od “Smaka svijeta”.

Ovo sjećanje sam to jutro podijelila i sa svojim cimerima, mladim parom iz Hrvatske, Dominikom i Bornom, i naša prva jutarnja kava nije mogla proći bez da slušamo TBF-ov “Smak svita”, inspiriran istim događajem i reakcijama ljudi “što bi radili da nam je sutra posljednji dan”.

Nazvala sam tatu da s njim podijelim uspomene na te novinske naslove i pitam ih jesu li spremni za Apokalipsu. Koliko se nasmijem u svakom razgovoru s njim. Kaže on: nije to kod nas, to je samo kod vas.
Tek sam tada shvatila, Bože, pa ovo je stvarno privilegija.

Kao i uvijek, dobro smo se ismijali, a onda sam se krenula spremati za taj dan.

Odazvala sam se pozivu prijatelja da idem s njima u planine s pogledom na more. Oko 2 pm krenula sam prema Andratxu, malom gradu nekih 45 minuta od Palme. Tamo sam se našla s prijateljem, njegovim bratićem i kompletnim njihovim društvom. Njegov bratić je sa ženom kupio fincu, villu usred ničega.

Šum palmi, prostranstvo planina koje djeluju kao da ti cijelo vrijeme nešto govore i pogled na otvoreno more.

Otvoreno more!!!! Nešto prema čemu cijeli život imam ogromno strahopoštovanje.

Volim more, boju mora, temperaturu, kad je onako fino friško i lijepo te rashladi. Volim rano otvarati sezonu kupanja. Nerijetko se bacim u more već tamo negdje u 4. mjesecu.

Ali jednako tako: jako ga se i bojim.

Dubine, nepoznatog svijeta ispod površine.

Vozili smo se nekim divljim putevima da dođemo do ove jedinstvene lokacije za našu eclipsu.

Dočekalo nas je 15 ljudi iz cijelog svijeta: Argentina, Chile, Engleska, Spain: Madrid & Mallorca, sa bogatom trpezom na stolu.

Bio je vruć dan. Neki su zbog toga bili lijeni ići na plažu, jer trebalo je do plaže dohajkati, a onda se i vratiti uzbrdo, stoga su se odlučili za hladan tuš usred suncokreta u pripadajućem vrtu vile.

Nekoliko nas ipak nije moglo odoljeti prekrasnoj prirodi lokacije i otišli smo do plaže, odnosno do stijena do kojih smo hajkali dobrih 30 minuta.

Kad smo se počeli približavati uvali, počeo me pratiti strah kako ćemo mi ući u to more, a onda i kako ćemo i hoćemo li ikad iz njega izaći.

Osjećala sam ogromno divljenje i strahopoštovanje prema prirodi i svemu što vidim oko sebe. Prema planinama, ogromnim stijenama, moru, nebu, Suncu, valovima.

Kako smo se približavali stijenama, prijatelj Inaki je vjerojatno osjetio moj strah. Shvatila sam po tome što se malo-malo okrenuo prema meni i uz osmijeh mi rekao: “Sin miedo” odnosno, “Bez straha”.

Svaki taj “Sin miedo” bio mi je poziv da se opustim i da se nastavim kretati.

Nekako nekako. Korak po korak. Jednu nogu ispred druge. Sin miedo.

Tako sam i radila. Korak po korak, noga pred nogu, stijena po stijenu. I nekako se tih koraka nakupilo.
Nekako sam se popentrala i spustila niz te stijene i skočila u more.

Vratilo se ponovno to strahopoštovanje prema moru. Ovo je sada bila kao borba koja se mixala s ogromnim divljenjem.

Društvo je dobacilo maske i krenuli smo roniti. Vidjeti sve te ribe, tu boju mora koja se mijenja kako se udaljavamo od obale, tu dubinu kroz jako čisto more, te stijene koje idu jako duboko u dubinu.

Wow.

Ogromno divljenje. Divljenje prema ljepoti, snazi i VELIČANSTVU prirode.

Kad sam izašla na površinu mora, krenuli su valovi. Zapljuskivali su stijene i ja sam počela razmišljati kako ćemo i hoćemo li uopće biti u mogućnosti izaći nazad. Dečki su bili opušteni. Smijali su se, ronili.

Jedino sam ja bila u tom nekom - HOW ARE WE GOING TO SURVIVE THIS BEAUTIFUL POWERFUL NATURE?

Bilo mi je jako važno da svoje strahove mogu verbalizirati i njima ih izgovoriti na glas. To sam i radila i činjenica da sam ih mogla izgovoriti bez da sam ismijana, izrugivana ili ostavljena u tom bespuću, jako me umirivala.

Gledanje u njih kako se smiju i zabavljaju me umirivalo.

I tada sam samo dobila insight:

Pa ja se bojim života.

Cijela ova slika je savršen prikaz života. Kretanja, plivanja, skakanja, hodanja, pentranja, ronjenja.

Problem trenutno nije more. Problem je moj odnos prema onome što ne mogu kontrolirati. Prema nepredvidivosti, neizvjesnosti života.

Što me može dočekati, kako me val može zapljusnuti, koju ću ribu vidjeti i hoće li me neka od njih gricnuti?

I dok se s tim mislima, u tom moru ili bilo kada u životu, borim u glavi, bojim napraviti neki korak, overthinkam, vrtim scenarije — life simply is. Tu je, da bude PROŽIVLJEN!

Izašli smo iz mora, nekako nekako, korak po korak, popentrali se nazad po tim stijenurinama, dohajkali nazad do vile.

Nakon odmora, tuširanja i presvlačenja, uslijedio je novi easy hike do našeg point of view za gledanje pomračine Sunca.

Svi smo imali spremne naočale, puštali smo muziku, Rufus Du Sol, i punih sat vremena uživali u tom procesu preklapanja Mjeseca preko Sunca. Ponovno sam bila skeptična. Ma nećemo vidjeti ring. Malo je i foggy. Jesam li sve ovo sanjala?

Za vrijeme eclipse sam se ježila od glave do pete. Osjećaj je bio da nismo na ovoj planeti.

Juiciness of life! Koji nije uvijek savršen. Koji nije uvijek predvidljiv. But it’s real. And it’s magical!

I samo mi se odjednom sve zaokružilo.

Nije poanta ne osjećati strah da bismo živjeli.

Naučiti živjeti skupa s njim.

I sigurna sam da je jedan od razloga zašto me Mallorca pozvala upravo ovaj.

Da me omekša dovoljno da se prepustim čarima života unatoč njegovoj nepredvidljivosti.

Maybe that is the whole point.