When the Heart Cracks Open
Proces pomračenja Sunca, potpuna solarna eklipsa, trajao je oko sat vremena.
Mallorca je bila jedna od lokacija gdje smo svi koji smo bili prisutni, ili oni koji su na otok došli samo za ovaj događaj, bili privilegirani u potpunosti pratiti i ispratiti taj rijedak i veličanstveni prizor.
Cijeli proces pratio je osjećaj ulaska u novu eru. Što ta era predstavlja, it’s yet to be seen. Za mene, osjećaj je da je to New Golden Era, baš kao što je to zlatno sunce cijeli dan najavljivalo.
Pomračenje Sunca sam osobno dočekala s društvom među planinama Andratxa, malog gradića nedaleko od Palme. Svi smo došli pripremljeni s naočalama za promatranje eklipse. Doček je bio popraćen glazbom, playlistom Rufus Du Sola i hranom.
Iako je sve bilo puno ljudi, zanimljivo mi je bilo da, kad bih stavila te naočale, ne bih vidjela ništa drugo osim te točkice sunca. Sve ostalo je bilo potpuno crno. U nekoliko navrata sam držala samo naočale preko očiju i zagledala se u sunce. Bilo mi je nevjerojatno da, kada se tako zadubim u taj pogled, bez obzira na to što su oko mene i ljudi i žamor i glazba, malo-pomalo bih u potpunosti izgubila pojam gdje sam. Jesam li na Mallorci, jesam li negdje drugdje… Gotovo da nije bitno. I could be anywhere.
Podsjetilo me na classic of our lives: ponekad moraš prestati gledati sve oko sebe da bi konačno vidjela ono što je stvarno ispred tebe. Dodatno bi me u to ništavilo odveli stihovi Rufus Du Sola: All I’ve got.
Prije samog pomračenja, nebo je bilo ne nužno foggy, ali ne onako skroz vedro. Raspravljali smo hoćemo li uopće biti u mogućnosti vidjeti eclipsu. A na tu raspravu kod mene se javila skeptičnost: hoćemo li uopće vidjeti i ring, onu svjetlosnu kružnicu koja se pojavi oko mjeseca u trenutku kada on potpuno prekrije sunce.
Proces se odvijao u večernjem terminu, od 19:30 do nekih 20:30. To je doba u ljetnom periodu na Mallorci kada je i dalje prilično jako dnevno svjetlo.
Kako je mjesec putovao preko sunca, polako je zatamnjavao svjetlost dana. Kako se bližilo potpunom poravnanju, svi su se glasovi utišali, a sav fokus bio je isključivo na promatranju eklipse.
Do trenutka kada je mjesec konačno nastupio na sunce, u potpunosti se sve zamračilo, vidio se RING, a mi smo počeli vrištati od uzbuđenja. U tom trenu bilo je jasno kolika je privilegija svjedočiti ovom ČUDU. Ovom prizoru kojeg ne vidimo svaki dan. Kada se sunce i mjesec spoje, kada se u trenutku zatamni cijelo nebo koje je do koju sekundu bilo potpuno žuto, svjetlo, obasjano.
Prizor totalne solarne eklipse, potpunog preklapanja sunca i mjeseca je trajao punu minutu. Ogromno divljenje. Ushićenje kao da smo sletjeli na mjesec!
A onda je uslijedio jedan, za mene najznačajniji trenutak, koji štoviše nije bio moment same eklipse. Već nakon nje.
Trenutak kada je mjesec počeo napuštati sunce, prelaziti preko njega, a sunčeva svjetlost je krenula malo-pomalo izvirivati van.
Trenutak kad je sunce počelo ponovno TEĆI van. Ponovno blještati van.
Kada se vratio dan.
Kada se vratila svjetlost.
Ovaj je trenutak bio trenutak NADE. POVRATKA. OTVARANJA.
Kada da je trunka zlatne boje kroz jedan malo crack, samo kroz rub počela teći u izobilju.
Nisam se mogla oteti dojmu. Asocijacija koju sam imala u milistotinki bila je: WHEN THE HEART CRACKS OPEN.
Kada srce koje je bilo u tami, u boli, koje se od boli stezalo, odjednom cracks open.
I kada iz njega krene teći zlatna boja. Kada iz njega krene teći ljubav.
Kada ta ljubav krene teći u beskonačnim količinama, koja odjednom i svu tamu pretvara u svjetlost.
Pomislila sam: zamisli samo kada bi ljudi mogli vidjeti ovaj prizor i u njemu prepoznati isto — what if their heart cracked open just a little bit? Još i bolje, osjetiti ga.
Koja je to privilegija. Koja je to SNAGA. Koji je to OSJEĆAJ.
Koliko ta jedna mala točkica odjednom rasvjetljava čitavu planetu. I tebe, i sve oko tebe.
Isn’t it worth trying to open it up?
How would that look like for you?
Kako bi to otvaranje srca izgledalo za tebe?
Može li to značiti da djeluješ manje iz ega, a više iz srca?
Može li to značiti da se ne osvećuješ?
Može li to značiti da manje osuđuješ, a imaš više suosjećanja?
Može li to značiti da manje guraš, a više dozvoljavaš?
Može li to značiti da manje namećeš svoje mišljenje, a više otvaraš prostora za dijalog?
Može li to značiti da manje reagiraš, a više djeluješ iz mira?
Ne znam predstavlja li ova eklipsa zaista početak neke nove ere. Ali znam da me natjerala da razmišljam o tome što bi za mene značilo živjeti u Golden Eri.
Možda “Golden Era” nije era u kojoj više nema tame. Možda je era u kojoj smo naučili pustiti više svjetla kroz nju.
Za mene, otvoriti srce znači djelovati i pojavljivati se iz mjesta suosjećanja.
Otvorenosti čuti što druga strana ima za reći. Spremnosti da nije naša “zadnja”. Spremnosti na dijalog. Djelovanja iz mira.
O ovome ću pisati više u jednom od sljedećih tekstova.
A za sada vas pozivam da pogledate video koji sam ulovila svojim mobitelom. Teško da će jedan kratak video uspjeti prenijeti taj dojam, ali možda vam ga barem malo dočara. Video je dostupan na mom IG-u ovdje. Uživaj u prizoru!
A ako osjećaš da je vrijeme da i ti pogledaš svoj život iz malo šire perspektive, kroz 1:1 susrete otvaramo upravo ove teme. Informacije o mom pristupu Wider View možeš pronaći ovdje.
