Zašto me pozvala Mallorca? (It has nothing to do with Mallorca)

Jedan je ujutro. Ja tipkam k'o luda nešto po laptopu, čeprkam po mobitelu, slušam muziku i jedem guacamole.

Ovih dana mi se spajaju točkice za koje nisam mislila da ću ikad dočekati da se spoje.

Također, ovih dana samu sebe ponovno čujem kako izgovaram na glas da sam se osjećala invited by the island. Da me otok pozvao. I da sam joj dala punu godinu da mi pokaže zašto sam ovdje.

I call the island She.

Danas sam upoznala neke Šveđane i ponovno im pričala tu priču. Rekla sam im da mi je prekjučer, 21.10., bilo točno šest mjeseci na Mallorci, a ja još uvijek nemam pojma zašto sam tu i što mi otok treba pokazati.

Što ja to ovdje moram otkriti? Koga trebam upoznati? Koju čaroliju moram doživjeti?
Jesu li to ovi susreti koje doživljavam gotovo svakodnevno? Imala sam ih i ranije, ali bome ne u ovoj mjeri.
Ne na ovoj razini. Hoće li mi to ikada dosaditi?

Paralelno sam se do sad grizla što mi se taj isti otok, koji me toliko glasno dozivao, uopće nije dalo istraživati u onoj mjeri u kojoj bi se očekivalo da će netko tko je tu nov to htjeti. Ne, nego sam tabala jedne te iste puteve, jedno te iste rute, jedno te iste plaže. I to mi je jako pasalo.

I cijelo vrijeme si mislim, a danas to pričam i Šveđanima:

Hoću li uopće ikada otkriti zašto me Mallorca pozvala? Je li ta jedna godina koju sam joj dala kao neki rok uopće dovoljna? Što ako se ništa ne pokaže? Ili što ako se pokaže nešto što mi uopće nije WOW?

Hoću li je ikada prihvatiti kao svoj otok? Hoću li otkriti sve što trebam otkriti? Hoće li mi svi njeni gradovi i sve njene plaže biti prekrasni onako kako ja volim da budu prekrasni? Hoću li se snaći?

I sve nešto prstom upirem prema van. Prema njoj. Prema Mallorci.

Tu istu večer, Bokan je opalila neki story na Instagramu, koji se referirao na trenutne planetarne postavke. To je bio status astrologinje Spirit Daughter na kojem je pisalo: “Venus meets the Sun in Scorpio for the last time in our lifetime.”
Bokan je preko toga ostavila svoj osvrt: “Kakav kozmički događaj za neke nove verzije nas.”, na koji sam ja klasično odgovorila sa: Kaj to znači?

Odgovorila je da to znači da će iduća takva konjukcija biti 20177 i da ako želim prestati s nekim svojim obrascem da ga večeras ispišem i donesem odluku.

Znala sam točno što želim zapisati i kakav dogovor želim sklopiti.

Sjela sam i dala zavjet samoj sebi da više nikada samu sebe neću napuštati, zatomljivati, potiskivati ili prilagođavati i da odlučujem samu sebe tretirati as my own best frend.

How do I treat her?

I think of her. I feel for her. I cheer for her!
I advice her. I care for her. I let her know the insights I have for her.
I support her. I nourish her.
I show up for her. I love her.
Despite all of her flaws and all.

Jer biti svoja najbolja prijateljica nije samo voljeti se kada sam sretna i ponosna na sebe.
Već je i ne okrenuti se protiv sebe, biti gruba prema sebi ili se potiskivati onda kada se osjećam da se ne uklapam, kada se osjećam nesigurno ili kada mislim da neki dio mene ne zaslužuje prostor i ne zaslužuje postojati.

Večer se nastavila u nekom opuštenom kreativnom toku.

Slušala sam muziku i žvakala taj guacamole.
Razmišljala nešto o nekim drugim gradovima, i sjevne mi misao čista kao suza, a ja zinem na taj insight koji me upravo oborio s nogu.

Oči razrogačene jer ne vjerujem samoj sebi da sam upravo ovo shvatila:

Nije me Mallorca pozvala zbog Mallorce.
Niti da otkrijem sve što ona nudi.

Pozvala me zbog same sebe. I onoga što ja nudim.
Zbog svega onoga što si tek sada dopuštam.

I ja sam upravo ostala paf.

Mallorca je samo instrument. A tool.
Kao što je kist slikaru, ili pero piscu.
Alat za izražavanje onoga što oni originalno jesu.

This is why she invited me. And I finally said yes.
Not to her. To me.

Natipkala sam ovu poruku Bokan negdje u dva ujutro, a ona mi je odgovorila koji sat kasnije. Rekla sam joj da imam toliki eureka moment da ga moram podijeliti.
Da me Mallorca uopće nije pozvala zbog Mallorce, već zbog mene.
Kaže Bokan, da, svako mjesto nas pozove da otkrijemo nešto novo o sebi.
I ja se apsolutno slažem i prva to potpisujem.

Često uđemo u neko novo iskustvo i upoznamo, oživimo, spoznamo, PREPOZNAMO dijelove nas kojih uopće nismo bili svjesni. Oni su oduvijek tu, ali nekako za njih nije bilo vrijeme, ili jednostavno do sada nismo prepoznavali kao svoje.

Međutim.
Ovoga puta, ne radi se o tome da otkrijem nešto novo o sebi.
Već da konačno samu sebe prihvatim.
One dijelove sebe koje sam ranije potiskivala. Skrivala. Kojih sam se bojala.
One dijelove sebe prema kojima sam se ponašala kao prema neprijatelju.

Sva pitanja o Mallorci su zapravo pitanja o meni.
Hoću li ikada prihvatiti sve svoje dijelove? Hoću li mi svi biti lijepi onako kako ja želim da budu?
Hoću li se snaći u vlastitim labirintima?

I mislim da ne postoji mjesto na koje možemo otići, osoba koju možemo upoznati ni spoznaja do koje možemo doći, a da je važnija od odnosa koji imamo sa sobom.

Šest mjeseci i dva dana nakon mog dolaska na Mallrocu, I realised: I am finally ready to deeply meet with myself and accept myself. Fully.
To BE.
Me.
And to love me, with all my flaws and all.

Zato sam ovdje.

A odgovori na sva ta pitanja:
Hoću li prepoznati sve svoje dijelove sebe?
Hoće li mi se svi svidjeti?
Hoću li ih ja, i samo ja, konačno prihvatiti?

Glasi ovako:
Nisu svi dijelovi Mallorce onakvi kakvima sam ih zamišljala.
Ali prvi put ne osjećam da zbog toga moram nešto promijeniti da bih se osjećala dobro.
Osjećam se dobro u tome da jesam.
Baš tu. Baš sada. Baš ovdje. Baš ja.

Zato neću niti reći:
“Hvala ti što si me pozvala, Mallorca.”
Već:
“Hvala ti što si me pozvala, Maria.”

Zato želim i vama da se osjetite pozvano.

By the island, by the song, by the project, by the work, by the people.
By the experiences that help you find your way back to your core.

Jer nikada nas ne zove samo ono što je pred nama.
Zove nas onaj dio nas kojem još nismo dali dovoljno prostora da se bude i postoji.
Koji strpljivo čeka da bude prihvaćen, viđen i voljen. Honestly and fully.

I možda ćete baš kao i ja, usred noći, usta punih guacamolea, shvatiti da ono što ste cijelo vrijeme pokušavali pronaći vani zapravo čeka da prihvatite, iznutra.

Do sljedećeg susreta,

želim vam da se osjećate Purple.

X
Maria