What Kind of Music Are We Making Together?

Dragi svi.
We just entered October. Budući da su temperature na Mallorci i dalje prilično high, nemam osjećaj da je jesen. Dapače, imam osjećaj kao da smo usred ljeta.
Dojmovi o selidbi u Palmu se sliježu i ja razmišljam o tome što mi je obilježilo posljednjih nekoliko mjeseci.

Ovo ljeto obilježili su mi LJUDI.
Ljudi koje sam upoznavala iz cijelog svijeta.

Negdje sam već spomenula, zbog količine ljudi koju sam upoznala osjećala sam se kao da world really is my oyster.

Kanada, Švedska, Amerika, Španjolska, Italija, Francuska.
Bilo ih je svakakvih.
Smiješnih, blentavih, pijanih, nadrogiranih, teških, nepristojnih, ali najviše od svega, jako jako jako dragih ljudi.
Koliko takve volim.

I jednostavno, sa svim tim novim licima, sa svim tim novim uspomenama (o nekima od tih susreta morat ću pisati zasebno) oživjela je ponovno moja teorija koju odavno držim.

A to je da su ljudi kao glazbeni instrumenti, a njihovo ponašanje melodija.

How we play the instrument, that is what music we will get from it.

Hear me out, krećem od trena kada je ta teorija i nastala.

Jedan od mojih prvih šefova bio je čovjek kojeg su se mnogi bojali.
Bio je autoritativan, jako pametan, tražio je puno i imao je argument za gotovo sve.
A čak i kad bi mu se argument nekako uspio pobiti, šef je šef.

Mene je u početku bilo strah njegovog autoriteta. Nisam bila od onih koji će bez problema nešto reći pred njim. Dapače, bilo me strah da pred njim ne ispadnem totalna blenta.
I istovremeno, obožavala sam razgovarati s njim.

Voljela sam njegovu genijalnost, i zato sam i voljela biti u njegovoj blizini. Da hrani moju.
I umjesto da mu pristupam kroz strah, počela sam mu pristupati kroz ono što sam u njemu stvarno vidjela: čovjeka kojeg poštujem, i s kojim mogu graditi vlastito mišljenje.

Nisam se slagala sa svime.
Rekla bih što mislim. Pitala bih. Raspravljala bih.
I s vremenom sam počela dobivati potpuno drugačiju melodiju natrag.

Osmijehe od čovjeka koji se rijetko smijao.
Podršku od osobe koja nije baš svakoga podržavala na osoban način.

I ono što mi je bilo najdraže: mutual respect.

Moj drugi šef bio je potpuno druga priča.

Bio je kreativac. Koliko ga obožavam.
Dan danas kad ga se sjetim, smijem se od uha do uha na svaki susret s njim.
Štoviše, cijela priča je kroz perspektivu glazbe jer ovaj lik je glazbu skladao.

Toliko puta bih došla na sastanak vezano za dizajn ambalaže, a on bi me pitao kako mi se čini neka njegova nova skladba.
Kako da se ne nasmijem na ova sjećanja. Genijalac.

Obožavala sam naše zajedničke projekte.
Sjećam se da mi je jednom i moja direktorica rekla da ne može vjerovati kako ja tako slobodno razgovaram s njim, slobodno dajem feedback na njegov rad i da mu se ona nikada ne bi usudila suprotstaviti na način na koji ja to radim.

A ja sam obožavala što se osjećam da mogu.
Što se osjećam dovoljno sigurno da kažem što mislim.
I dovoljno otvoreno da čujem zašto možda nisam u pravu.
Možda neće prihvatiti moj prijedlog.
Ako neće, uvijek će imat će za to jako dobar argument. A ja ću ponovno nešto naučiti. I to mi se jako svidjelo. Two way street communication.

I mislim da je upravo tu negdje počela nastajati moja teorija o ljudima kao instrumentima.

Zašto se neki ljudi boje istih onih ljudi s kojima ja uživam razgovarati?
Čak i kada me je bilo strah?

Maybe because I was playing the instrument differently.

I način na koji sam ga svirala - to je bila melodija koju sam dobivala natrag.

Respect.
An open door.
Support.
Two way conversations.

Nije bilo pobjednika.
Bilo je respect in who we are.

Ovdje sam počela primijećivati obrazac o instrumentima. I pretvorila je u teoriju.

And then came this summer.

Kao i do sada, upoznavala sam svakakve ljude. I zabavne, ali i teške.

Ljude kod kojih je prva melodija bila… pa, prilično grozna.
Tough. Rude. Distant.

“Don't talk to me” energy. “Who do you think you are” energy.
I onda bih ih malo po malo počela upoznavati.
Naučila njihov jezik.

Što im je važno. Što ih pokreće. Čega se boje. Kako funkcioniraju.

I malo po malo, melodija se počela mijenjati.
Od tough i rude do smijeha.
Do osmijeha.
Do zagrljaja.
Do “što ti misliš?” i pitanja za savjet.
I to su mi bili neki od najdražih trenutaka ovog ljeta.

Jedna moja kolegica je to nazvala mojom kill them with kindness strategijom.
Međutim ona nikada nije bila namjerna i nije bila osmišljena. It was just the way it was.

Kada se netko ponaša grozno prema meni, moj prvi instinkt nije uvijek bio uzvratiti istom energijom, mada nekad stvarno poželim.
Jednostavno pokušam napraviti nešto drugačije.
Nastaviti biti ljubazna. I nastaviti se pojavljivati iz mjesta iz kojeg sam im se i inicijalno obratila.

Biti toliko u svom centru, u radosti, da toj osobi barem na trenutak ponudim nešto drugačije od onoga što je očekivala. (A obično očekuju da nahranimo njihovo neugdno ponašanje i njihovu potrebu za još. Kaže Florence, “We all have a hunger”). 

Ne zato da je “slomim” ili da je promijenim, već da vidim što se dogodi ako netko od nas donese nešto drugačije i neočekivano u ovaj susret.

I nerijetko se dogodi ovo: Čovjek koji je jučer bio grub danas te dočeka s osmijehom.
Od distance do razgovora.
Od “don't talk to me” do zagrljaja, poljubaca i poziva da dođem na njihovu vikendicu u Francusku ili UK.

I don't think I changed them. I think I changed the way we were meeting. I tako se mijenjala zajednička melodija.

But — and this is important.

Ne kažem da je sva melodija lijepa.
I ne kažem da ćemo sa svakim čovjekom proizvesti divnu glazbu ako smo dovoljno uporni ostati ljubazni i ponuditi nešto drugačije u konverzaciji.
Neki ljudi su jednostavno assholes.
Neki ljudi će se ponašati loše bez obzira na to koliko ti dobro sviraš.
Neke odnose treba završiti, i od nekih ljudi se treba maknuti.
Wider view on people ne znači tolerirati loše ponašanje, ne znači opravdavati tuđe postupke, ne znači preuzimati odgovornost za melodiju razgovora. Znači pokušati vidjeti čovjeka iza ponašanja, and staying humple enough, centered enough da znaš da njegovo loše ponašanje sa sobom uvijek nosi nešto ispod površine.

And then there were the instruments.

Neke instrumente nećemo nikada ni htjeti svirati.
Nekima nećemo biti ni privučeni da ih učimo.

Ali mislim da je zanimljivo postati svjestan onoga što se događa kada mi uđemo u prostor.
Kakav zvuk proizvodimo?
Što donosimo?
Kako slušamo?
Kako razgovaramo s osobom koje se bojimo?
Kako razgovaramo s nekim koga smo već unaprijed proglasili nepristojnim?
Ulazimo li u razgovor očekujući konflikt?
Čujemo li osobu ili samo čekamo svoj red da odgovorimo?
Što se dogodi kada umjesto obrane donesemo znatiželju?
Što se dogodi kada prestanemo pokušavati pobijediti i počnemo pokušavati razumjeti?
Možda se ne promijeni osoba preko puta nas.
Ali možda se promijeni prostor između nas.

Ovo ljeto sam puno razmišljala o tome.
O tome kako ljude tako lako svodimo na jedno ponašanje.

A što ako je to samo jedna nota?
Jedan zvuk iz puno veće kompozicije?

Možda ne znamo cijelu pjesmu.
Možda ne znamo što se događa iza tog ponašanja.

A možda je, još važnije, pitanje koje možemo postaviti sebi:
What am I bringing into this interaction?

Ne možemo uvijek birati kakvu ćemo melodiju dobiti.
Ali možemo postati svjesniji kako sviramo.

I možda ljudi nisu samo instrumenti.
Možda smo svi istovremeno i glazbenici.

I možda se cijela stvar mijenja onog trenutka kada prestanemo pitati samo:
“What kind of person is this?”
I počnemo pitati:
“What kind of music are we making together?”
Because yes.
It is nice when the melody is in sync.