Ne trebaš znati širu sliku, već samo sljedeći korak.

Neki dan posjetila sam jazz bar u Palmi. Podsjetila sam se koliko cijenim taj tip izražavanja i koliko me, svaki put iznova, podsjeti na život.

Instrumenti koji naizgled krenu svaki lupati svoje, svaki u svom ritmu, svaki u svom tonu, dok se u jednom trenutku ne počnu spajati u nešto što ima smisla. U melodiju. U harmoniju (moja najdraža riječ: harmonija!!)!
Bože, koliko sam uživala.

U jednom sam trenutku prijateljici izgovorila rečenicu da me jazz podsjeća na kreativni nered koji klapa. Na život. I na toleranciju na neizvjesnost.
Nikada ne znaš u kojem će se trenutku svi ti ritmovi i tonovi poklopiti.
A ne znaju ni oni. And they keep on playing till they do. JUST WOW!

Imala sam instant flashback u vrijeme kada sam boravila u Buenos Airesu, gradu u kojem sam po prvi put počela istinski cijeniti umjetnost i u kojem sam, između ostalog, prvi put toliko vremena provodila na mjestima s live glazbom. Jedno od njih bio je jazz, drugo milonge, odnosno tango plesnjaci.

Razlog mog odlaska u Buenos Aires bila je studentska praksa kod poznate fotografkinje.
Osjećala sam se kao da živim u svojoj verziji filma Vrag nosi Pradu, s izrazom lica kakav je Andy imala skoro godinu dana u Mirandinom oficu, slušajući na gotovo dnevnoj razini rečenice poput “Get me that chair that I saw the other night in a restaurant where I went with my husband”.

U Buenos Airesu sam živjela u penthouseu u predivnom kvartu Palermu. Neboder je imao 23 kata, a nas 4 cimerice smo imale pogled na istok i zapad grada. Najljepši izlasci i zalasci sunca koje sam doživjela bili su, i dan-danas ostali, upravo oni iz tog grada, iz tog stana.

Za mene, Buenos Aires je imao okus, miris i boje slobode. Osjetilo se to u širokim i prostranim avenijama u centru grada, u umjetnosti, knjigama, plesu i glazbi na svakom koraku, u rozim i ljubičastim zalascima sunca. Zbilja, i fotografkinja Gabi bila je konceptualna fotografkinja. Čitavih 4 mjeseca boravka tamo bila su kao na misiji da mi shiftnu perspektivu. Oh boy, did they succeed.

Na praksi kod fotografkinje nisam ostala dulje od mjesec dana jer me cimerica povukla na milongu, odnosno tango plesnjak.
Tango plesnjaci svijet su za sebe. Svi su dobrodošli. Mladi, stari, plesači i promatrači.

Milonge se često održavaju u starim, oronulim zgradama u kojima, prilikom ulaska, nerijetko zatekneš prašinu, paučinu i namještaj koji je, najblaže rečeno, vidio i bolje dane.

In other words, na prvu te više uhvati jeza nego što možeš zamisliti da će se ovdje za koji trenutak početi događati prava čarolija.
A onda uđeš i ugledaš plesni podij okružen stolovima i barom.

Na milongama postoji poseban jezik. Možeš jednostavno sjediti i promatrati, upijati atmosferu i uživati u glazbi.
A možeš i komunicirati pogledom.
Ako si pozvana na ples, bez obzira na to koliko dobro ili loše znaš plesati, možeš se odazvati.
Tvoj odgovor, bilo da je da ili ne, uvijek se poštuje.

Jedne večeri cimerica iz Južnoafričke Republike inzistirala je da idem s njom na milongu.
Tamo sam se instant zaljubila u tango, a već sutradan dala otkaz na praksi.

Upisala sam školu tanga, kupila plesne cipele i ostatak svog boravka u Buenos Airesu odlazila na classeve gotovo na dnevnoj razini. Upravo kroz tango, plesne satove i odlaske na milonge, dobila sam ogroman uvid u intuiciju i na kretanju kroz život po intuiciji. To je bio moj najveći takeaway iz Buenos Airesa i na tome sam mu zauvijek zahvalna.

U tangu ključnu ulogu ima muškarac, koji vodi ples, a žena se prepušta njegovom vodstvu.
U tom se plesu puno improvizira, i to je ta čarobna poveznica sa životom.
Možemo mi voljeti kontrolirati, ali često, htjeli ili ne, moramo i improvizirati. (Je li tako nastao i izraz 'And all that jazz'?)

Različite figure izvode se u različitim ritmovima glazbe, a impuls koji muškarac šalje partnerici tijekom plesa određuje kako će izgledati njihova zajednička koreografija.

Hoće li žena biti dovoljno opuštena i dovoljno u povjerenju, da ne kontrolira, da ne bude nestrpljiva, da ne preduhitri vodstvo, da ne izvodi korak samostalno, već da prati impuls, osluškuje ga i kreće se iz koraka u korak, i tako, bude dio čarolije?

Ako ostane kruta, u nepovjerenju, ograničava slobodu vlastitog pokreta.
Koliko je opuštena i prepuštena, toliko je koreografija čarobna.

I upravo zato me tango podsjeća na intuiciju. Na kretanje kroz život po intuiciji.
Prema vodstvu. Bez da unaprijed znaš cijelu sliku, i zašto je nešto da ili ne.

Hoćemo li se prepustiti čaroliji? Hoćemo li se prepustiti vodstvu?
Ili stalno i stalno misliti da naš um ima sve odgovore i truditi se stalno kontrolirati ishod?
Preduhitriti, kontrolirati, djelovati iz straha.

And what if, just what if, we cannot, and don't even have to, see the whole picture… the whole choreography.
Već samo sljedeći korak.
I vjerovati da dolazi i onaj sljedeći, i onaj sljedeći i onaj sljedeći, onda kada je za njega vrijeme.

To me naučio tango. I to je moj recept za život.
To trust that we are guided and to trust that the next step will follow, when the time is right for it.

Intuicija, onako kako je ja doživljavam, predstavlja vezu s našim višim Ja.
Onim dijelom nas koji vidi širu sliku, ali nam je ne isporučuje odjednom, u jednom velikom paketu informacija, nego nas vodi korak po korak. Informcija po informacija. Impuls po impuls. Baš kao naš partner u tangu.

Doživljavam je kao informaciju koja ne traži pregovore.
Kao unutarnji signal koji nam nešto govori, nekada vrlo jasno, a nekada suptilno. Da ili ne. Ovdje mi se ide. Ovdje mi se ne ide.
Na nama je hoćemo li je poslušati ili ne.
Hoćemo li mu vjerovati ili ćemo ga pokušati nadglasati vlastitim objašnjenjima i zaključcima.

To je ono kada nas netko pozove na kavu, a nama se silno ne ide, iako ne možemo objasniti zašto. Onda ipak odemo jer ne želimo razočarati osobu koja nas je pozvala, jer nam je neugodno odbiti ili jer si govorimo da možda samo pretjerujemo.
A onda se pokaže da smo izgubili dragocjeno vrijeme i energiju jer je prostor bio izrazito zagušen dimom, a osoba je pričala o stvarima s kojima trenutačno nimalo ne rezoniramo i koje nas uopće ne ispunjavaju.
We simply had to listen to that silent voice in the first place.

Naše više Ja ne komunicira s nama na način da nam kaže: "Hej, vodim te u ovom smjeru, a ovo su sve figure koje ćemo izvesti." Jer kada bismo unaprijed znali cijelu koreografiju, vjerojatno bismo se odmah vratili u glavu, počeli propitivati svaki sljedeći korak, razmišljati o tome kada dolazi navedena figura, jesmo li je dobro shvatili i hoćemo li je dobro izvesti.

Počeli bismo više mozgati, manje uživati.
Kada bismo čuli sve te figure koje nas čekaju, vjerojatno bismo reagirali: "Ma sigurno neću to znati izvesti, zvuči prekompleksno, so I'm just gonna skip it, not to mess it up.”.
And so we skip it.

Intuicija od nas traži povjerenje. Da vjerujemo da je sljedeći impuls dovoljan. Da mu vjerujemo čak i onda kada još ne znamo kamo nas vodi.

A ono što sam s vremenom shvatila jest da se povjerenje u intuiciju ne događa preko noći.
Kao i svaki drugi odnos, i ovaj zahtijeva vrijeme, posvećenost i vježbu.

Moj prvi korak u razvijanju tog odnosa bila je meditacija.

Prije toga, moj um je bio kao racing car.
Jedna misao, pa druga, pa analiza, pa plan, pa briga, sve u kontinuitetu, bez pauze.
To sam naravno shvatila tek kada sam ga, nakon prakse i prakse, konačno uspjela utišati.
Nikada neću zaboraviti to jutro kada sam se spremala za posao. Stajala sam pred ogledalom, šminkala se i odjednom počela čuti vlastite misli: kako u glavi izmišljam scenarije i svađam se s raznoraznim ljudima iz svog okruženja. Vrtila sam nepostojeće scenarije i tako kretala u dan.

Nakon tog trenutka, shvatila sam dvije stvari. Najprije, ogroman šok da se ovo odvija(lo) u mojoj glavi na automaticu kojeg do sada nisam prepoznavala. A onda, ogromna zahvalnost da sam se u ovome ulovila. Tu sam odlučila: nastavljam s meditacijama.

I onda je krenulo malo po malo. Najprije prepoznavanje misli, a onda i mogućnost da ih mijenjam.
Tek se s vremenom počela razvijati i ugodna tišina, iz koje je počelo dolaziti i vodstvo.
Impuls što mi je činiti. Ne reaktivnost. Već informacija. Tiha, mirna, staložena. Kao uputstvo. Sada ovo. Sada ovdje.

Počela sam sve više osluškivati, a onda i testirati.
Što će se desiti ako poslušam.
Gdje će me taj impuls odvesti.
Iliti, tango iskustvom - kako će izgledati koreografija ako se prepustim.

I tako sam, korak po korak, počela graditi povjerenje.
Kao da sam vježbala jedan mišić koji je dugo bio u potpunosti zanemaren.

I mislim da je upravo tu najveća razlika između intuicije i potrebe za kontrolom.

Potreba za kontrolom želi znati kako će sve završiti prije nego što uopće krenemo.
Želi garanciju. Želi plan, potvrdu, sigurnost da nećemo pogriješiti.

A intuicija, barem kako sam je ja naučila doživljavati, ne funkcionira tako. Ona ne mora nužno ponuditi objašnjenje zašto je nešto da ili ne. Ne mora nam pokazati cijeli put. Već poziv u sljedeći korak.

Ne znači da ćemo svaki put donijeti savršenu odluku. Niti da će se svaki put sve odviti onako kako smo zamislili. Ali možemo naučiti vjerovati vlastitoj sposobnosti da osluškujemo, reagiramo i nastavljamo dalje, čak i kada se koreografija promijeni.

I ne tako dugo nakon Buenos Airesa, imala sam priliku uvjeriti se u to i u vlastitom životu.

Danas, kada se osvrnem na neke od svojih najvećih životnih prekretnica, shvaćam koliko je povjerenje u intuiciju imalo ulogu u njima. Od odluka koje su me odvele u potpuno nove gradove i nova iskustva (uključujući i Buenos Aires i tango!!!), promjene uloga za koje sam se vezala, pa sve do promjene mjesta življenja.

I koliko god bih voljela reći da sam u svakom od tih trenutaka znala što radim, istina je da često nisam imala pojma.
Ali sam imala osjećaj kada je i da je vrijeme za sljedeći korak.

O konkretnim situacijama u kojima sam učila slušati vlastitu intuiciju: davanje otkaza bez definiranog sljedećeg koraka, kupnja karte za Mallorcu u jednom smjeru bez smještaja ili jasnog razloga (felt invited), govorim u posljednjoj epizodi Feel Purple podcasta. Možeš je poslušati ovdje.

Ako si i ti trenutačno u nekom svom međuprostoru, između onoga što više nije tvoje i onoga što se tek treba pojaviti, sigurna sam da će ti ova epizoda biti zanimljiva.

Dal ovim postom i epizodom tvrdim da svi trebamo dat otkaze, napustiti karijere i napraviti velike životne zaokrete? Ne.
Ne mislim da svi trebamo dati otkaz, napustiti karijere ili napraviti velike životne zaokrete. Ponekad je sljedeći korak puno manji od toga. Dovoljno je da zastanemo, utišamo vlastiti um i počnemo graditi povjerenje u sebe - u ono što osjećamo, što nas privlači, ili što nas više ne zove. Ne moramo odmah znati kamo će nas taj osjećaj odvesti. Dovoljno je dati si priliku da ga čujemo. Vjerujem da se upravo tako, korak po korak, počinje otkrivati šira slika. A s njom i neke sasvim nove boje i note našeg života.

U slučaju da ti je potrebna 1:1 podrška za prekretnice koje trenutno prolaziš, u listopadu su dostupna dva termina za osobni Wider View. Javi se ovdje!

Do sljedećeg čitanja, želim ti da se osjećaš

Purple!

x

Maria